Tuesday 15 May 2007

Djenovska ’depresija’


U poslednju od mojih morskih italijanskih republika, Djenovu, zakoračio sam sam sa čudnim izrazom lica. Djenovska depresija, koja i na naše prostore donosi loše vreme, dočekala nas je na ovoj najsevernijoj koti Mediterana u svoj svojoj veličini.

DAN 1.

Padalo je kao iz kabla, ali sam priljubljen uz staklo autobusa mirno gledao sivilo lučkog grada predamnom i sinje more koje je neprekidno valjalo.

Drajver, u narodu poznatiji kao Majstor, a u Italiji kao autista, sa svojim repovima podsetio je na najbolje dane Istočno Nemačkog fudbala (sećate se Panini sličica iz osamdesetih). Kako mu ime i kaže, zaista je autističan bio, pa je uspeo da promaši sva moguća skretanja koja je mogao. Drugog dana su mu dostavili čak i GPS, ali nije vredelo! Upoznaj Djenovu da bi je manje voleo bila je njegova parola, pa smo non-stop bili u zaostatku od 15-ak minuta do sat vremena. Uspeli smo da vidimo sve zabačene kutke ovog grada, sve napuštene fabrike i skladišta pored mora, sve nedovršene ulice i zaobilaznice. Djenova je kao i sve velike luke ipak bila završetak čvrstog tla pod nogama, a nikako početak morskog prostranstva...

Smestivši se na tom uskom pojasu izmedju mora i planina, Djenovezi i nisu mogli nikuda drugde da podju nego da se otisnu morem. I dok je Venecija držala primat na Jadranu, kontrolišući trgovinu začinima prema istoku, Djenovski brodovi išli su prema zapadu. A najveća bitka u istoriji izmedju Mlečana i Djenovske flote ipak se odigrala na istočnoj obali Jadrana, blizu mesta gde se rodio Marco Polo. Te 1298. godine, iako na ’gostujućem terenu’, Djenovska republika potukla je pod Korčulom Venecijansku flotu, a jedan od zapovednika brojnih mletačkih galija bio je i Marco Polo. Zarobljen u toku bitke, odveden je u Djenovu gde je u tamnici diktirao opis dalekog sveta koji je video na svojim putovanjima.
Mi naravno nismo imali vremena za priču, vec smo Liguriju upoznavali preko ića i pića koje se radjalo na ovom tlu. Od stare salumerije ’Parodi’ u Sant’Olcese-u, gde se salame suše obesene na tavanici, u dimu starih peći na isti nacin kao i početkom prošlog veka kada je meštar Luigi Parodi, deda čoveka sa slike, prvi put 3. novembra 1908. godine osigurao svoj dragoceni transport salama, što je ujedno i prvi pisani trag o postojanju ove manufakture.
Preko focacciaa-e ’U Tappe’, gde su nas opet dočekali dobri, obični ljudi sa svojim pričama, osmesima, problemima, starim zanatima spravljanja, i pre svega ukusnom dobrodošlicom.

Sledilo je ručak, lasagnette sa pestom i panacota sa karamelom, taman da nastavimo dalje u destileriju ’Fratelli Parma’ gde smo probali grapu odstajalu 63 meseca u buradima.

Pa onda, pravac do jednog od 15 najboljih restorana u Italiji po izboru vodiča ’Gambero Rosso’ za 2007. godinu, restorana koji se smestio u brdima iznad Portofina. ’La Brinca’ nam donosi na sto obede siromašnih, prženice od akacije, raviole punjene travkama, i za kraj sladoled od ružinog sirupa ukrašen ružičastim ružinim laticama i mentom.

Con quella faccia un po cosi
quell'espressione un po cosi
che abbiamo noi prima di andare a Genova
che ben sicuri mai non siamo
che quel posto dove andiamo
non c'inghiotte e non torniamo piu
Genova per noiche stiamo in fondo alla campagna
e abbiamo il sole in piazza rare volte
e il resto e pioggia che ci bagna...
(Paolo Conte, Genova per noi)


DAN 2.

I dok je kiša neprestano padala, more koje je već na par kilometara od obale dostizalo dubinu od 200-tinak metara valjalo je u ritmovima juga, doprinoseci sveopštoj depresiji. Jedino je bosiljku odgovaralo vlažno vreme, ali on je bio zatvoren u staklenicima gde je sve bilo unapred proračunato. U delu Djenove pod nazivom Pra nicali su nežni listovi od kojih se pravio jedinstveni svetlozeleni pesto.
A nas je put vodio u fabriku cokolade ’Romanengo’ ušuškanu u starom gradskom jezgru Djenove. Mala fabrika imala je četiri dela. U prvom se smestila proizvodnja čokolade, one od najfinijeg Venecuelanskog kakaoa, ako se još sećate prošlog teksta. Druge odaje krile su kandirano voće, gde su pored celih mandarina, smokvi, šljiva, pomorandži svoje mesto našli kesteni, kao i ruže i ljubicice od kojih se pravio svilenkasti sirup. U trećem delu smestila se proizvodnja konfeta, onih od badema sa Sicilije izmedju mesta Noto i d’Avola koji svojim savršenim oblikom pogoduju beličastom omotu konfeta, ali i pistaća, pinjola i kore cimeta. I na kraju, u poslednjem kupeu presijavale su se šarene bombonice, bela sa ukusom breskve, žuta od banane, narandžasta od mandarine, zelena od vanile, roze od ruže, plava od anisa, ljubičasta od ljubičice. Svoj put našle su na liniji Orient Ekpresa od Carigrada do Parisa, tamo gde su se mešali mirisi levanta i ponenta, gde ih je u gomili sveta odsutnog pogleda na beogradskom peronu prepoznao jedan dečak po imenu Pavle Mihailovič Golicin dalekih dvadesetih godina prošloga veka...

Ma quella faccia un po cosi
quell'espressione un po cosi
che abbiamo noi mentre guardiamo Genova
In un'immobile campagnacon la pioggia che ci bagna
e i gamberoni rossi sono un sogno
e il sole e un lampo giallo al parabrise...
(Ibid.)
DAN 3.

Dok smo još uvek sanjivi u mislima imali crvene gambere, kao što pesma kaze, u Djenovi je i dalje nebo bilo spojeno sa horizontom. Nas se to trećeg dana i nije previše ticalo, jer smo čitav dan bili na zatvorenom, na sajmu ’Slow Fish’.

Od severnog mora, Kaljiningrada, norveških haringi i bakalara, britanskih ostriga i holandskih velikih ribarskih koća, preko laguna Mediterana, put nas je vodio čak do Mauritanije, Čilea i ostrva Robinzon Krusoa. Na ribljoj pijaci bilo je dagnji, vongola, ostiga, pregršt plavice, škombri, tuna, palamida, pišmolja, a našao se i jedan džinovski zubatac. Mi smo nažalost uglavnom bistrili ugrožene vrste, a brstili alge, vongole, haringe, sardelice, sto je totalno ok, ali za nas ’sa obale’ ipak nije predstavljalo totalni užitak. Bez triljica, da ne spomenjem divlje brancine, a bogami i vina, ostao je nedovršen utisak u ustima. Prvo pravilo da svaka riba pliva tri puta (u vodi, ulju i vinu) nije bio ispoštovan, jer smo kušali dimljenu ribu u kombinaciji sa pivom, sto je bilo interesantno iskustvo, ali ga ne bih previše puta ponavljao. Zato sam posle ’vodene laboratorije’ koja je govorila o održivom razvoju ’na jugu’, a nije otišla dalje od blage kritike EU politike ribarstva i poljoprivrede, izgubio strpljenje sa evropskim parlamentarcima i ostalim velikim oratorima, i odmaglio putem sladoleda. Putem limuna iz Amalfija, breskvi ’Leonforte’ i pistaća ’Bronte’ iz podnožja Etne, vanile ’Mananara’ sa Madagaskara, ’Ribera’ jagoda, i ’Huehuetenango’ kafe iz Gvatemale… Pomislih kako su sve svi ukusi sveta skupili na jednom mestu i kako je svet mali; i baš u tom trenutku, izmedju priče o tome koji ukus probati, saznah da je devojka pored mene po majci Novosadjanka! Inače neprevazidjeni pistaccio izgledao je kao sa drugog sveta...

Con quella faccia un po cosi

quell'espressione un po cosi
che abbiamo noi che abbiamo visto Genova
che ben sicuri mai non siamo
che quel posto dove andiamo
non c'inghiotte e non torniamo piu.
(Ibid.)

~ ~ ~

5 comments:

Unknown said...

Il mare, vegetazione mediterranea, assoluta tranquillità di profumo di erbe aromatiche..., questa è la Liguria e anche regione della Spezia - dove si trova quel olio di qualle scrivi e anche quel basillico cosi gentile. Nella Riviera vicino alle Cinque Terre e Portovenere, Portofino e una bellezza definita, qualche anno fa sedevo a una terazza grande, sopra Lerici con i nostri cari Bene e Para. Para è ora in Grecia, ha aperto la sua 'apotheka' e Bene è unica rimasta non sposata (dopo 25 di maggio, quando Mari Lu/Arbitro e Elena/Darren si sposeranno)ma è spesso in viaggio per i Balcani. Invece, il mio Danubio rimane sempre lontano dal ben ricordato odore delle spezie, ma spero che con questo riscaldamento globale il mare arrivera presto sotto la collinetta di Guardia, da dove è andato tanti, tanti hanni fa (:

Anonymous said...

stvarno,na prvoj fotki provejava odredjena depresija,vidi se da ti (vam) nije lako...

Anonymous said...

Eh tezak zivot... Iako se nisam dosad javljala, svaki post sam chitala a najsladje mi je bilo da ih chitam po aerodromima severnih nam evropskih zemalja (kisha u Londonu se ne moze meriti sa kishom u Djenovi)... Ali sa svakim putovanjem, budem sigurnija u chinjenicu da nema zamene za Mediteran..
A sa prijateljima sam skoro imala raspravu te imam jedno pitanje za tebe (mislim da je bash pravo za tebe :-)) - ja bih nekako ovaj nash narod strpala u mediteransku korpu, ali fali more da se upotpuni tu sliku..Fali maslinovo ulje, ishrana nam dodje killing me softly holesterolom(mi smo brancine uglavnom prasicima zamenili), fale druga prirodna chuda, ali neshto mi sve ostalo slichi na mediteranske kulture. Ili samo ja zelim da verujem u to tj. Mediteranac chovek bude po opredeljenju. :-) Shta ti cenish, da li "eto kakav smo mi narod" ishta mediteranskog nosi u sebi? :-)
Hvala shto donosish mirise i ukuse Mediterana, i nama koji smo daleko odatle... Radujem se novom chitanju.
Milica (iz kishnog Beograda, ovaj put)

Pablito said...

Hvala Mico na lepom uvodu za put na koji se upravo spremam…
Sutra palimo za Istru, onaj uski pojas gde se dodiruju sever i jug, mesto gde se spajaju Mittel Europa i Mediteran. A samo njeno ime nosi sa sobom pricu koja mozda krije odgovor, jer vodi poreklo od starog latinskog imena za Dunav – (H)ister. Nekada se naime verovalo da se Dunavom moze stici od Crnog do Jadranskog mora tako sto se kod Beograda (Albukerkija) skrene levo putem malog Istera, sto je verovatno bila danasnja reka Sava.
I kao sto sve reke na kraju pronalaze svoj put prema moru, tako i svako ko makar malo u sebi nosi nostalgiju prema moru moze sa pravom reci da je Mediteranac. Mirisi, ukusi, zvuci i prizori Mediterana zajednicki su svim narodima koji su ga makar na kratko delili sa drugima. Ali, kao sto je o stanovnicima obale teze govoriti nego o bilo cemu drugom, tesko se za neki narod moze tvrditi da je Mediteranski. Matvejevic u svom brevijaru kaze da to zaista nije nesto sto se nasledjuje, vec se postaje svojom odlukom. Svako moze odluciti da bude Mediteranac, ali je istinskih Mediteranaca sve manje, jer biti Mediteranac na prvom mestu znaci prihvatiti razlicite kulture koje ga okruzuju.To je identitet koji u sebi nosi primese raznih vetrova, talasa, luka, prica i avantura, to je jedna velika strast za zivotom!
~ ~ ~
p.s. A sto se prasica tice, pa oni se barem mogu naci svugde po Mediteranu, kao na primer na Mallorca-i, gde se pocinje sa ubitacno masnim doruckom. Dakle, gde su prsute, to su svete Mediteranske zemlje;-)

Anonymous said...

Dragi Pavle,
konacno sam nasla vremena da nadjem tebe i tvoj dnevnik. Sad kad sam se uverila kako lepo pises, neces se izvuci za poneki clanak za moj casopis. Preporucicu tvoj blog jednom kolegi koji takodje pise za nas i zivi u Italiji, a kao i ti ima mnogobrojne veze sa Istrom, plus veliki je gurman i ima sijaset divnih recepata. javi mi se kad budes mogao, imas moj mejl, jos vazi
Zorica Zarkovic